Odakle dolazim, znam; gdje sam sada, svjestan sam; gdje idem, tko to zna,,,
Kako ovo što osjeċam i spoznajem reći, kratko i jasno? Možda nije moguće, ali ja ću da podijelim svoje iskustvo, od početka do sada, moga života…
Prva stvar koja mi je postala jasna i koja me je probudila iz dubokog sna, noćne more ili košmara, je činjenica da kada postanemo svjesni da svako oko nas nosi emocionalne rane sa emocionalnim otrovom, možetmo lako razumjeti odnose među ljudima.
Problem je u programu-ima, u informacijama koje smo pohranili u svoj um. Hvatanjem i nametanjem pažnje, učimo djecu jezik, kako čitati, kako se ponašati, kako sanjariti. Mi pripitomljavamo ljude na isti način na koji pripitomljavamo psa ili bilo koju drugu životinju: putem kazne i nagrade.
Iz ličnog iskustva tvrdim da sam ja ovako odgajan, kazna ili nagrada. Ponašaj se kako se svi ponašaju ili ćeš me zapamtiti…
Počinjemo sa plašiti kažnjavanja, ali kasnije se bojimo i ne dobivanja nagrade, da nismo dovoljno dobri za mamu ili tatu, brata ili sestru, učitelja ili partnera. Prije ili kasnije rodi se potreba da budemo prihvaćeni. Prije toga, nije nam važno jesmo li prihvaćeni ili ne. Mišljenje ljudi nije bitno. Nije bitno jer samo se želimo igrati i živijeti u sadašnjem trenutku. Strah od neprimanja nagrade postaje strah od odbacivanja. Strah od toga da nismo dovoljno dobri za nekog drugog je ono što nas tjera da se pokušamo promijeniti, što nas tjera da stvaramo sliku ili slike. Tada pokušavamo projecirati tu sliku prema onome što žele da budemo, samo da bismo bili prihvaćeni, samo da bismo dobili nagradu. Učimo se pretvarati u ono što nismo i vježbamo pokušavajući biti netko drugi, samo da bismo bili dovoljno dobri za mamu, tatu, učitelja, vjeru, što god.
Vježbamo i vježbamo, i usavršavamo kako biti ono što nismo. Uskoro zaboravljamo tko zapravo jesmo i počinjemo živjeti svoje slike. Što bi na našem jednostavno reklo sjeb… sam. Stvaramo ne samo jednu sliku, već mnogo različitih slika prema različitim grupama ljudi s kojima se družimo. Stvaramo sliku kod kuće, sliku u školi, a kad odrastemo stvaramo još više slika.
Ovo vrijedi i za jednostavan odnos između muškarca i žene. Šta smo vidjeli, bili svjedoci i na koji način smo oblikovani tokom odrastanja?
Žena ima vanjsku sliku koju pokušava prikazati drugima, ali kad je sama, ima drugu sliku o sebi. I muškarac također ima vanjsku sliku i unutarnju sliku. Kad odrastu, unutarnja slika i vanjska slika su toliko različite da se jedva podudaraju. U odnosu između muškarca i žene, postoje barem četiri slike. Kako se zaista mogu upoznati? Ne mogu. Mogu samo pokušati razumjeti sliku. Ali treba uzeti u obzir još slika. Kad muškarac upozna ženu, stvara sliku nje iz svog gledišta, a žena stvara sliku muškarca iz svog gledišta. Zatim on pokušava prilagoditi sliku koju je stvorio za nju, a ona pokušava prilagoditi sliku koju je stvorila za njega. Sada između njih postoje šest slika. Naravno, lažu jedno drugo, čak i ako ne znaju da lažu. Njihov odnos temelji se na strahu; temelji se na lažima. Ne temelji se na istini, jer ne mogu vidjeti kroz taj magleni zastor. A kako bi imogli?
Ja svoje roditelje neosudjujem, nekrivim niti ih opravdavam, prihvatam ih onakvima kakvi jesu. Ujedno imam mnogo empatije prema njima, jer su i oni odrasli kroz svoje slike i programiranje. Mada moram priznati da dobar dio moga života sam bio i djelovao kroz život kao mamin ili kao tatin program.
Jer, kada smo nevina i naivna djeca, učimo da su mišljenja svih važna, i upravljamo svojim životima prema tim mišljenjima. Jednostavno mišljenje od nekoga, posebno roditelja, može nas dublje uvući u pakao, mišljenje koje čak nije ni istinito: "Izgledaš ružno. Nemoj to, ti to ne možeš. Pogriješio si. Glup si."
Mišljenja imaju veliku moć nad besmislenim ponašanjem ljudi koji žive u paklu. Zato trebamo čuti da smo dobri, da se dobro nosimo, da smo lijepi. "Kako izgledam? Kako je bilo ono što sam rekao? Kako se snalazim?" Moramo čuti mišljenja drugih jer smo pripitomljeni i možemo biti manipulirani tim mišljenjima. Zato tražimo priznanje od drugih ljudi; trebamo emocionalnu podršku od drugih ljudi; trebamo biti prihvaćeni preko vanjskog Sna, putem drugih ljudi. Zato tinejdžeri piju alkohol, uzimaju droge ili počinju pušiti, kao što je to bio moj slučaj.
Sve to samo da bi bili prihvaćeni od drugih ljudi koji imaju sva ta mišljenja; samo da bi ih smatrali "cool." Toliko ljudi (moje prve tri decenoje) pati zbog svih lažnih slika koje pokušavamo projecirati. Ljudi se pretvaraju da su nešto vrlo važno, ali istovremeno vjerujemo da smo ništa. Trudimo se tako jako biti netko u tom društvenom Snu, biti prepoznati i odobreni od drugih. Trudimo se tako jako biti važni, pobjednici, moćni, bogati, slavni, izraziti svoj osobni san i namećemo svoj san drugima oko sebe. Zašto? Zato što ljudi vjeruju da je San stvaran, i shvaćamo ga vrlo ozbiljno.
San=programi=pakao na zemlji…
I za kraj, ša reći, kokju poruku poslati, nadu…
Ako rezonuješ sa ovim rečenim, zastat ćeš i razmisliti…a ako ne rezonuješ sa ovim textom, nastavit ćeš dalje, po starom, lažnim JA, ali ćeš uvijek imati prazninu i osjećaj da nešto fali, nešto nije na svom mjestu…
Meni su Vipassana i yoga praksa pomogli da zastanem i razmislim…da se počnem buditi…awareness