Zašto ne govorimo o majkama zlostavljačicama?

NITKO ne želi govoriti o ovoj temi. Zašto ne govorimo o mamama koje, na ovaj ili onaj način, zlostavljaju djecu?
Da li ste znali da je veća vjerovatnoća da će dijete povrijediti biološka majka nego otac? Donedavno nisam ni ja znao. Ali zašto sam bio iznenađen i zašto ćete vi biti šokirani? Zato što se o tome ne govori. Niko ne želi govoriti o ovoj temi. Društvo poriče činjenicu da nisu uvijek žene žrtve.
Naučeni smo da vjerujemo dasu većinom zlostavljači muškarci – ali to nije istina.
Postoje dobre žene i loše žene. Mnogo je veća vjerovatnoća da će djecu zapostavljati ili zlostavljati majke.
Veoma je važno da se oslobodimo uobičajenih obrazaca razmišljanja i pogledamo činjenice, iako nisu ugodne.
Statistike pokazuju stvarnost različitu od one na koju smo navikli Podaci iz Child Protective Services iz US oslikavaju obrasce koji su prisutni širom svijeta. Većina djece koje su žrtve maltretiranja su žrtve svojih bioloških roditelja, a ne roditelja koji su ih usvojili ili staratelja.
Child Family Community Australia izvješćuje: “Britanska retreospektivna studija rasprostranjenosti, koja je obuhvaćala 2669 mladih pojedinaca u dobi od 18 do 24 godine, zaključuje da je vjerovatnije da će ćešće majke nego očevi biti odgovorne za psihičko zlostavljanje u omjeru 49:40“
Razne stranice koje pokušavaju podići svijest o ovom pitanju bombarduju statistikama. Breaking the silence, na primjer, tvrdi da 71 posto djece ubijene od strane roditelja su ubile njihove majke, a 60 posto djece su muškog pola.

U izvještaju Australian Institute of Family Studies iz oktobra 2016 piše “vjerovatnije je da će dječaci biti podvrgnuti značajnom psihičkom zlostavljanju, nemaru ili emocionalnom zlostavljanju nego djevojčice”.
DHHS podaci iz UK pokazuju da među djecom zlostavljanom od strane jednog roditelja u periodu između 2001. i 2006, 70,6% su zlostavljale majke a 29,4% očevi. Ne morate dalje ulaziti u statistike da biste vidjeli stvarnost. Dovoljno je da pročitate naslove u medijima.
Istina o nasilju jeste da ono ima više veze sa moralom nego polnom. I istina je da nije svim ženama u prirodi da brinu o drugima. Žene koje zlostavljaju djecu su kriminalci. Ovo je milion svjetlosnih godina daleko od Mrs Roinson stereotipa. Nije prihvatljivije da ženski učitelji imaju sex sa učenicima nego muški učitelji.
Nedavno je bila vijest da je majka u Australiji osuđena za 26 prekršaja uključujući seksualno uznemiravanje troje svoje djece. Nemoguće je izraziti riječima horor koji su ta jadna djeca prošla.
Nakon toliko jezivih priča, zašto poričemo istinu? Djeca su ta koja pate zbog toga.
Zašto društvo nije otvoreno i iskreno o zlostavljanju i nasilju?
Nije li naša odgovornost zaštititi djecu?
Zar to ne počinje sa priznavanjem istine?
Autor i psiholog Meredith Fuller kaže:“U društvu je ukorijenjena ideja da je lako imati djecu, trebate biti u mogućnosti nositi se s tim i osjećati se blagoslovljeno. Majke zlostavljačice su veoma stvaran problem i mi moramo razgovarati o tome da bismo mogli pomoći. Mi nemamo riječi kojima bi se majke izrazile. Na sve načine smo im onemogućili da kažu – osjećam se nasilno, želim povrijediti svoje dijete, osjećam da je ovo sve previše za mene i ne znam šta da radim. Majke postaju nasilne jer su frustrirane, ljute i očajne.
Žele da buka prestane, da bol prestane i ne znaju šta da rade. Mi smo u poricanju i to škodi djeci.
“Stvaramo kulturu u kojoj djeca mogu sa rukama na bokovima reći svojim roditeljima – ne smiješ me dotaći, nije ti dozvoljeno da me udaraš. Roditelji se osjećaju nemoćno. Ne mogu se nositi sa stvarima i rezultate toga vidimo, ali nismo spremni govoriti o njima i tome kako možemo pomoći prije nego
dođe do pucanja.“