Sporo napredovanje je dobro, a brzo opasno...
Pathabi Jois je rekao da je sporo napredovanje dobro, a brzo loše i opasno.
Sve češće slušam o učiteljima koji vode svoje učenike brzo kroz praksu ne dajući im dovoljno vremena da u potpunosti usvoje položaje, da ih integriraju u sebe. Čini mi se da ti učitelji su pod utisko i mišljenjem da je praksa tranformativnija što više položaja sadrži. Brzanje nije samo nepravilna metoda učenja, to je pristup neiskusnih učitelja.
Položaji su višedimenzionalni. Imaju svoju vlastitu inteligenciju. Da potpuno usvojimo tu inteligenciju treba dosta vremena i nema kratica na tom putu. Kroz dah, učimo da se smjestimo u položaju i utonemo dublje, milimetar po milimetar, slowly slowly, dok se novi prostor prirodno ne otvori za novo znanje/položaj. Ne možete ubrzati taj proces i na kraju shvatite koliko je važno imati strpljenja u napredovanju. Kada idete naprijed bez potpunog usvajanja položaja, zaobilazite esencijalno znanje koje bi vas bezbijedno vodilo tim putem. Gomilanje položaja u nerazvijenu praksu je prizivanje nepotrebne muke i frustracije. To je recept za povrede i vodi zaglupljivanju poentu i srž prakse. Dodavanje previše položaja brzo zamagljuje svjesnost i samim tim mogućnost usvajanja, integracije. A bez integracije koja je korist prakse, nije li to samo sakupljanje položaja? Takav pristup rezultira hranjenjem ega, što je suprotno od cilja joge.
Ako vas učitelj tjera naprijed molim vas postavite mu/joj pitanje o njihovom pristupu podučavanju dok nije prekasno i dok ne počnete patiti od prebrzog napredovanja. Tražite učitelja koji razumije snagu sporog napredovanja i sa kojim ćete moći iskusiti snagu dobro izbalansirane prakse koja će vam dozvoliti da uživate u plodovima svoje prakse cijelog života.
Ovo sam već imao priliku da iskusim i u našem gradu. Imam dojam da su neki i odustali od joge zbog neiskusnih učitelja joge. Šeta je kvariti nešto vrlo lijepo i korisno za sve samo zbog ličnih ciljeva i neznanja...
OM shanti shanti shanti