Yuval Noah Harari: svijet nakon koronavirusa, free read

Original link, audio and text; https://www.ft.com/content/19d90308-6858-11ea-a3c9-1fe6fedcca75?fbclid=IwAR3BUP1pDVwcnmQ9LFpH1Z_PbYRmXLtGg56dxkW93qi3Ktv8akMZRDDzcBs

Mart 20.2020

Ova će oluja proći. Ali izbore ili odluke koje donosimo sada mogli bi nam promijeniti život u godinama koje dolaze.

Čovječanstvo je sada suočeno sa globalnom krizom. Možda najveća kriza naše generacije.

Odluke koje ljudi i vlade budu donosili u narednih nekoliko sedmica vjerojatno će oblikovati svijet za godine koje dolaze. Oni će oblikovati ne samo naše zdravstvene sisteme već i naše ekonomije, politike i kulture. Moramo djelovati brzo i odlučno. Trebali bismo uzeti u obzir dugoročne posljedice naših akcija. Prilikom izbora između alternativa trebali bismo se zapitati ne samo kako prevazići neposrednu prijetnju ali i kakav ćemo svijet nastaniti ili živjeti kada oluja prođe.

Da, oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, većina nas će i dalje biti živa - ali mi ćemo naslijediti drugačiji svijet.

Mnoge kratkoročne hitne mjere postat će prekretnica života. To je priroda hitnih slučajeva ili situacija. Oni ubrzavaju istorijske procese. Odluke koje u normalnim vremenima mogu potrajati godinama raspravljanja i debata, donijet će se za nekoliko sati. Nezrele, još nesipitane opasne tehnologije se jako brzo implimentiraju u praksu jer su rizici da se ništa ne učini veće. Mnoge zemlje trenutno služe kao pokusni kunići u velikim društvenim eksperimentima.

Šta će se dogoditi kada svi počnu da rade od kuće i komuniciraju samo virtualno ili na razdaljini? Što se događa kada čitave škole i univerziteti pohađaju nastavu preko internet-a? U normalnim vremena, vlade, preduzeća i obrazovni odbori nikada ne bi pristali na provođenje ovakvih eksperimenata. Ali ovo nisu normalna vremena.

U ovom kriznom vremenu susrećemo se sa dva posebno važna izbora ili opcije. Prva opcija je između totalitarnog i kompletnog nadzora i osnaživanje ili ojačavanje građana. Druga opcija je između nacionalističke izolacija i globalne solidarnosti.

Nadzor ispod kože

Da bi se zaustavila epidemija, cijelo se stanovništvo mora pridržavati nekih smjernica. Postoje dva glavna načina da se to postigne. Jedna metoda je da vlada nadgleda ljude i kažnjava one koji krše pravila. Danas pa prvi put u ljudskoj istoriji tehnologija omogućava praćenje svih non stop. Prije pedeset godina, KGB nije mogao pratiti 240 miliona sovjetskih građana 24 sata dnevno, niti se KGB mogao nadati da će efikasno obraditi sve prikupljene informacije. KGB

se oslanjao na ljudske agente i analitičare i to jednostavno nije bilo moguće moglo da agenti prate svakog građanina. Ali sada se vlade mogu osloniti na sveprisutne kamere, senzore i moćne algoritme.

U borbi protiv epidemije koronavirusa nekoliko vlada već upotrebljava nove alate za nadzor. Najistaknutiji slučaj je Kina. Pomno praćenje pametnih telefona ljudi, korišćenje stotina miliona kamera za prepoznavanje lica i obaveza ljudi da proveravaju i prijavljuju tjelesnu temperaturu i zdravstveno stanje; kineske vlasti ne samo da mogu brzo identificirati osumnjičene nosače koronavirusa nego prate njihove pokrete i identificiraju svakog sa koim su došli u kontakt. Niz mobilnih aplikacija upozorava građane na njihovu blizinu zaraženim pacijentima.

Ova vrsta tehnologije nije ograničena samo na istok Azije. Premijer Benjamin Netanyahu iz Izraela je nedavno dao odobenje izraelskoj sigurnosnoj agenciji za implementaciju tehnologije nadzora, normalno rezervisana za borbu protiv terorizma, da pratiti zaražene s koronavirusom. Kada je odredjeni parlamentarni odbor odbio odobriti ovaj prijedlog Netanyahu ga je “provukao” putem “dekreta vanredne situacije“.

Možda ćete tvrditi da u svemu ovome nema ništa novo. Poslednjih godina vlade i korporacije koriste sve sofisticiranije tehnologije da prate i manipulišu ljude. Ipak, ako nismo oprezni, epidemija bi mogla označiti važan preokret u historiji nadzora. Ne samo jer bi to moglo normalizovati upotrebu alata za masovni nadzor u zemljama koji su ih do sada odbacivali ali što je još gore to bi značilo dramatičan prelazak sa nadzora "preko kože" na "ispod kože".

Do sada, kada je vaš prst dodirnuo ekran vašeg pametnog telefona i kliknuo na link, vlada je htjela znati na šta tačno prst klika. Ali s koronavirusom fokus zanimanja se pomjera. Sada vlada želi znati temperaturu vašeg prsta i krvni pritisak pod njegovom kožom.

“Puding” vanredne situacije

Jedan od problema s kojima smo suočeni dok pričamo o mjerama nadzora je tajš to nitko od nas ne zna tačno kako se nad nama vrši istraživanje i šta godine koje dolaze mogu donijeti. Tehnologija nadzora razvija se nesnosnom brzinom i šta se činilo naučnom fantastikom prije 10 godina danas su već stare vijesti. Kao misaoni eksperiment, zamislite hipotetičku vladu koja zahtijeva da svaki građanin nosi biometrijsku narukvicu koja prati tjelesnu temperaturu i otkucaje srca 24 sata dnevno. Nastali podaci se čuvaju i analiziraju vladinim algoritmima. Algoritmi će znati da si bolestan čak i prije nego što to ti znaš, oni će znati i gdje si bio i sa kim si bio. Lanci infekcije bi se mogli drastično skratiti, pa čak i spriječiti. Takava vrsta sistema bi mogla sigurno zaustaviti epidemiju na samom početku u roku od nekoliko dana. Zvuči divno, zar ne?

Loša strana je, naravno, što bi to moglo dati legitimitet zastrašujućem novom sistemu nadzora. Na primjer, da sam radije kliknuo na kanal Fox News nego CNN, informacija koja može otkriti o mojim političkim pogledima i možda čak i moju ličnost, karakter. Ali, ako možete pratiti šta se događa sa mojom tjelesnom temperaturom, krvnim pritiskom i brojem otkucaja srca dok gledam video klip, možete saznati šta me čini veselim, zbog čega plačem i što me jako ili razlog zašto sam jako ljuti.

Ključno je zapamtiti da su bijes, radost, dosada i ljubav biološki fenomeni baš kao i groznica i kašalj. Ista tehnologija koja prepoznaje kašalj prepoznaje i smijeh. Ako korporacije i vlade počnu sakupljati naše biometrijske podatke masovno, mogu nas upoznati daleko bolje nego što znamo sami sebe i oni mogu onda ne samo predvidjeti naša osjećanja, već i manipulirati našim osjećajima i prodati nam bilo što žele - bilo da je to proizvod ili političar. Biometrijski nadzor bi učinio “taktike hakovanja podataka Cambridge Analytics” da izgledaju kao nešto iz kamenog doba. Zamislite Sjevernu Koreju 2030. godine, kada svaki građanin mora nositi biometrijsku narukvicu 24 sati dnevno. Ako slušate govor Velikog Vođe i narukvica podiže ili signalizira znakove bijesa, ti si gotov.

Mogli biste, naravno, slučaj biometrijskog nadzora staviti kao privremenu mjeru uzete tokom vanrednog stanja. Nestalo bi kad prestane ova kriza. Ali privremene mjere imaju gadnu naviku “preživjeti” vanredne situacije, posebno kada tamo uvijek “vreba” novo hitno stanje na horizontu. Moja matična zemlja Izrael za na primjer, proglasila vanredno stanje tokom svog rata za nezavisnost 1948. godine, koji je opravdao niz privremenih mjera od cenzure štampe i konfiskacije zemljišta na posebne propise za pravljenje pudinga (ja te ne znam). Rat za nezavisnost se davno završio ali Izrael nikada nije proglasio kraj vanredne situacije i nije ukinuo mnoge "privremene" mjere iz 1948. godine (uredba o hitnim namjerama je milostivo ukinuta 2011).

Čak i kada se infekcija koronavirusom svede na nulu, neki misle da bi vlade mogle tvrditi da im je potrebno da zadrže sisteme biometrijskog nadzora jer se plaše drugog talasa koronavirusa ili zato što je nova Ebola virus koji se razvija u centralnoj Africi ili zbog ovoga ili onoga... razumiješ što želim reći. Vodjena je velika bitka posljednjih godina zbog naše privatnosti. Koronavirus kriza bi mogla biti bitka “tipping point”. Jer, kada se ljudima daje izbor između privatnosti i zdravlja, oni će obično izabrati zdravlje.

“Sapun” policija

Tražiti od ljudi da odaberu između privatnosti i zdravlja zapravo je sam korijen problema. Jer ovo je lažni izbor. Možemo i trebamo uživati ​​u privatnosti i zdravlju. Možemo odlučiti zaštititi svoje zdravlje i zaustaviti epidemiju koronavirusa ne uspostavljanjem totalitarnih režima nadzora, nego osnaživanjem građana. Posljednjih sedmica, neki od najuspješnijih napora za suzbijanje epidemije koronavirusa orkestrirali su Južna Koreja, Tajvan i Singapur. Dok su ove zemlje koristile neke aplikacije za praćenje, mnogo su se više oslanjali na njihovo testiranje, pošteno izvještavanje medija i voljna suradnja dobro informisanih gradjana.

Centralizirano nadgledanje i oštre kazne nisu jedini način da se “nateraju” ljudi da kooperiraju i idu u skladu sa korisnim smjernicama. Kad se ljudima kažu naučne činjenice i kada ljudi vjeruju javnim vlastima kako bi im rekli ove činjenice, građani mogu učiniti ispravnu stvar čak i bez Velikog Brata koji ih gleda preko ramena. Motivisano i dobro informisano stanovništvo je obično daleko moćnije i efikasnije od policijskog i neinformisanog stanovništva.

Uzmite u obzir, na primjer, pranje ruku sapunom. Ovo je jedan od najveći napredak u ljudskoj higijeni. Ova jednostavna akcija spašava milione života svake godine. Iako to shvatamo, naučnici su tek u 19. stoljeću otkrili važnost pranja ruku sapunom. Ranije čak i ljekari i medicinske sestre su prešli od jedne hirurške intervencije do druge, bez pranja ruku. Danas milijarde ljudi svakodnevno peru ruke, ne zato što se plaše sapunske policije, radije zato što razumiju činjenice. Perem ruke sapunom jer sam čuo i  znam za viruse i bakterije, razumijem da su ovi sitni organizmi uzrok bolesti i znam da ih sapun može ukloniti.

Ali da biste postigli takav nivo usaglašenosti i saradnje, treba vam povjerenje. Ljudi treba da vjeruju nauci i naučnicima, da vjeruju javnim vlastima i da vjeruju medijima. Tokom prošlih godina neodgovorni političari namjerno su potkopavali povjerenje u nauku, u javne vlasti i u medijima. Sada bi mogli ti isti neodgovorni političari biti u iskušenju da nas povedu putem ka autoritarizmu (Autoritarnost je društveni odnos koji opisuje pretjerano poštovanje autoriteta vlasti, ali i pojedinih osoba kao neosporenih arbitara u svim značajnim pitanjima od važnosti za socijalnu organizaciju života, institucije i politiku.), tvrdeći da jednostavno ne možete da vjerujte javnosti (narodu, ljudima) da će učiniti ispravnu stvar.

Obično se povjerenje koje se godinama smanjivalo ne može obnoviti preko noći. Ali ovo nisu normalna vremena. U trenutku krize i umovi se mogu brzo promijeniti. Možeš godinama imate gorke svađe sa braćom i sestrama, ali kada se dogodi neka hitna situacija, iznenada otkrijete skriveni rezervoar povjerenja i ambicioznosti i požurite jedno drugom da pomognete. Umjesto izgradnje režima nadzora, nije kasno za stvaranje povjerenje ljudi u nauku, javne organe i medije. Svakako bismo trebali iskoristiti novu tehnologiju ali bi te tehnologije trebale osnažiti građane. Ja sam za nadgledanje moje tjelesne temperature i krvnog pritiska ali ti podaci i ta vrsta tehnologije nebi trebala da se koristi za stvaranje svemoćne vlade. Umjesto toga, podaci bi nam trebali omogućiti da donosimo više informisanih, pametnih ličnih izbora a također omogućiti narodu i javnom sektoru da drži vladu odgovornom za svoje odluke i postupke.

Kada bih mogao pratiti svoje zdravstveno stanje 24 sata dnevno, učio bih ne samo to da li sam postao opasan po zdravlje drugih ljudi nego i koje navike doprinose mom zdravlju (ili mu štete). I ako bih mogao pristupiti i analizirati pouzdane statistike širenje koronavirusa, mogao bih prosuditi govori li mi vlada istinu i da li usvaja ispravnu politiku za borbu protiv epidemije.

Kad god ljudi govore o nadzoru, sjetite se da je isti nadzor tehnologiju obično mogu koristiti ne samo vlade za praćenje pojedinaca – već isto tako da od strane pojedinaca (ili tijela) da nadgledaju vlade.

Epidemija koronavirusa je stoga veliki test građanstva. U danima koji predstoje, svaki od nas trebao bi se odlučiti vjerovati (ili ne) naučnicima i njihovim podacima i zdravstvenim stručnjacima a ne neosnovanoj teorije zavjere i samoinicijativnim i pohlepnim političarima. Ako ne uspijemo donijeti pravi izbor, mi se možda nalazimo u situaciji kako se odričemo i potpisujemo naše najdragocjenije slobode misleći da je to jedini način da očuvamo svoje zdravlje.

Potreban nam je globalni plan

Drugi važan izbor s kojim se susrećemo je nacionalistička izolacija i globalna solidarnost. I sama epidemija i rezultirajuća ekonomska kriza su globalni

problemi. Oni se mogu efikasno riješiti samo globalnom suradnjom.

 Prije svega, da bi pobijedili virus moramo podijeliti informacije na globalnoj razini.

To je velika prednost ljudi u odnosu na viruse. Koronavirus u Kini i koronavirus u SAD-u ne mogu razmijeniti savjete kako zaraziti ljude. Ali Kina može naučite SAD mnogim vrijednim lekcijama o koronavirusu i kako se nositi s njim. Šta je otkrio italijanski ljekar u Milanu u rano jutro to bi moglo spasiti živote u Teheran do večeri. Dok se vlada u Velikoj Britaniji oklijeva između nekoliko politika jednostavno mogu dobiti savjet od Korejanaca koji su se već suočavali sa sličnom dilemom mjeseci ranije. Ali da bi se to desilo, potreban nam je duh globalne suradnje i povjerenja.

Zemlje trebaju biti spremne dijeliti informacije otvoreno i ponizno tražiti savjet i trebali bi moći vjerovati podacima i uvidima koje dobivaju. Treba nam i globalni napor za proizvodnju i distribuciju medicinskih proizvoda i opreme od kojih su najistaknutiji setovi za testiranje i respiratorne mašine. Umjesto svakog zemlja koja to pokušava napraviti lokalno i skladišti bilo koju opremu koju može dobiti, koordinirani globalni napori bi se mogli znatno ubrzati proizvodnje i osigurajte uštedu života i da se oprema distribuira poštenije. Baš kao što zemlje nacionaliziraju ključne industrije tokom rata, ljudski rat protiv koronavirusa može od nas tražiti da „humaniziramo“ presudne linije proizvodnje. Bogata zemlja s malo slučajeva koronavirusa trebala bi biti spremna poslati dragocjenu opremu u siromašniju zemlju s mnogim slučajevima, uzdajući se da ako i kad joj kasnije bude potrebna pomoć, druge zemlje će joj priskočiti u pomoć.

Mogli bismo razmotriti sličan globalni napor da udružimo medicinsko osoblje. Zemlje trenutno manje pogođene mogu poslati medicinsko osoblje u najteže pogođene regije u svijetu, kako bi im pomogao u njihovom satu potreba i kako bi ujedno stekli dragocjeno iskustvo. Ako se kasnije žarište epidemije pomakne, pomoć bi mogla početi da teče u suprotnom smjeru.

Globalna suradnja je od vitalnog značaja i na ekonomskom frontu. S obzirom na globalnu prirodu ekonomije i lanaca opskrbe, ako svaka vlada radi svoje, potpuno nepoštovanje ostalih, rezultat će biti haos i produbljujuća kriza. Mi treba globalni plan djelovanja i to nam treba brzo.

Drugi zahtjev/uslov je postizanje globalnog dogovora o putovanjima. Obustavljanje svih međunarodnih putovanja mjesecima će uzrokovati ogromne štete i poteškoće i kočiti rat protiv koronavirusa. Zemlje trebaju surađivati ​​kako bi im se dopustilo barem da osnovni putnici nastave prelaziti granice: naučnici, doktori, novinari, političari, privrednici. To se može postići postizanjem globalnog sporazuma o prethodnom pregledu putnika u njihovoj matičnoj zemlji. Ako to znate samo pažljivo u danima koji predstoje, svak od nas bi trebao da odabere povjerenje naučnim podacima i zdravstvenim stručnjacima više nego neosnovanim zavjerama teorije tako biste svi bili spremniji prihvatiti putnike u svoju zemlju.

Na žalost, trenutno zemlje gotovo ništa od ovoga ne rade. Kolektivna paraliza je zahvatila međunarodnu zajednicu. Čini se da u odrasloj zajednici nema odraslih soba. Čovjek bi mogao očekivati ​​da već prije nekoliko nedjelja vidi hitni sastanak globalnih lidera da smisle zajednički plan akcije. Čelnici G7 su uspjeli organizovati videokonferenciju tek ove sedmice ali to nije rezultiralo nijednim takvim planom.

U prethodnim globalnim krizama - poput finansijske krize 2008. i ebole iz 2014. godine - SAD su preuzele ulogu globalnog lidera. Ali trenutna vlada SAD je odbacila posao vođe. Jasno je postalo da je SAD stalo mnogo više o velikoj Americi nego o budućnosti čovječanstva.

Ova uprava napustila je čak i svoje najbliže saveznike. Kad je zabranila sva putovanja u i iz EU, nije joj palo na pamet dati EU koliko toliko znak ili pažnju unaprijed - a kamoli konsultovati se sa EU o toj drastičnoj mjeri. SAD vlada je napravila skandal nad Njemačkom navodno jer je ista nudila njemačkoj farmaceutskoj kompaniji milijardu dolara za kupovinu monopolskih prava na novu vakcinu Covid-19. Čak i ako se trenutna SAD vlada na kraju promijeni i osmisli globalni plan djelovanja, malo ko bi slijedio lidera koji nikad ne preuzima vlastitu odgovornost, koji nikada ne priznaje svoje greške i koji rutinski preuzima svu zaslugu samom sebi dok svu krivicu prepušta drugima.

Ako prazninu koju su ostavile SAD ne ispune druge zemlje, ne samo da će biti mnogo teže zaustaviti trenutnu epidemiju nego njeno nasljeđe više i dalje će otrovati međunarodne odnosi za naredne godine. Ipak, svaka kriza je i prilika. Moramo se tome nadati da će trenutna epidemija pomoći čovječanstvu da shvati akutnu opasnost koja predstavlja razjedninjenost globalne zajednice.

Čovječanstvo mora napraviti izbor. Hoćemo li putovati ka razdoru ili ćemo mi prihvatiti put globalne solidarnosti? Ako odaberemo razjedinjenost tu se neće samo produžiti kriza, vjerovatno će rezultirati u još gorim katastrofama u budućnosti. Ako izaberemo globalnu solidarnost bit će to pobjeda ne samo protiv koronavirusa, nego protiv svih budućih epidemija i kriza koje bi mogle napasti čovječanstvo u 21. Vjeku.

Yuval Noah Harari autor 'Sapiens', 'Homo Deus' i '21 Lekcije za 21 godinu

Century '

Copyright © Yuval Noah Harari 2020